Armin Stefanović, student, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Svoje teorijske postavke rad preuzima iz teorijskih škola nastalih u XX stoljeću, te učenja francuskog filozofa i teoretičara Michela Foucaulta o prirodi Moći. Na primjeru pripovjedaka jednog od najznačajnijih južnoslavenskih pisaca kraja XIX i početka XX stoljeća, Petra Kočića: Grob Slatke Duše, Mrguda, Mračajski Proto, Mejdan Simeuna đaka,  Rakijo, majko! i Jazavac pred sudom, pokazali smo kako se djelovanje struktura Moći kroz diskurzivnu praksu širi na sve oblasti društva, bilo da se radi o direktnoj ili indirektnoj represiji. Često nevidljiva, sa jakim mehanizmima unutarnje kontrole, Moć snažan i inspirativan otpor Kočićevih likova, spram njenih mehanizama, u konačnici čini uzaludnim.

Ključne riječi: Moć, identitet, seksualnost, Petar Kočić, represivni aparat, zakon, ekonomija, religija.

 

The theoretical background of the paper stems from the 20th century schools of theory, and the theories of the French philosopher and theoretician Michel Foucault about the nature of Power. We have used examples of the short stories: Grob Slatke Duše, Mrguda, Mračajski Proto, Mejdan Simeuna đaka, Rakijo, majko! and Jazavac pred sudom written by Petar Kočić, one of the most influential South Slavic writers of the 19th and 20th centuries to show that the impact of Power structures spreads through the discursive practices to all areas of the society, either through direct or indirect repression. Power, often remaining invisible, with strong mechanisms of internal control, makes the strong and inspirational resistance of Kočić’s characters against the mechanisms of Power futile in the end.

Keywords: Power, identity, sexuality, Petar Kočić, repressive apparatus, law, economy, religion.

 

Iako bi biografija Petra Koćića ponudila mnogo materijala za analizu, ne samo njegova djela, već i uzroka ovakvog pisanja, izbora tematskih okvira i stilskog repertoara, ovaj rad je ne konsultira s obzirom na prirodu svojih osnovnih postavki. Dakle, njegov cilj nije analiza onoga što je dovelo do pisanja djela, ili kulturalno-historijskih prilika koje su ovakvo poimanje tematike omogućile, uslovile, ili pak uzrokovale, već iscrpna analiza otpora koji Koćićevi likovi pružaju institucijama Moći, prirode i rezultata tog otpora, kao i prirode Moći opisane u Koćićevom književnom opusu. Pri tome, kao bitne instance vidimo pripovijetke: Grob Slatke Duše, Mrguda, Mračajski Proto, Mejdan Simeuna đaka,  Rakijo, majko! i Jazavac pred sudom, gdje svaka od njih objašnjava drugačiju formu onoga što M. Foucault imenuje kao Moć. Treba, svakako, razjasniti da svaki čovjek posjeduje i ima tendeciju prema moći, ona je odrednica naše, kao i mnogih drugih vrsta. To je način na koji su uređeni odnosi unutar društva (zajednice svih ljudi). To nije ona moć o kojoj će u ovom radu biti riječ, a svakako ni ona Moć o kojoj Foucault govori. To je samo tendencija svakog pojedinca da, na bilo koji način, modelira ponašanje drugog pojedinca. Ona ne uključuje, per se, moralni aspekt, ali može podrazumijevati ukoliko govorimo o zloupotrebi. Tek kada se, ovako definirana moć, institucionalizira i time se njen utjecaj proširi, na način da više ne govorimo o osobi kao vlasniku moći, već obratno: osoba postaje zarobljenik funkcije koju obnaša, sistema u koji „vjeruje“. Te „pozicije“ tada imaju Moć bez obzira na to koja se osoba trenutno na njima nalazi.

Uzmimo za primjer pripovijetku Grob slatke duše. Zaplet počinje kada vlast odluči da oduzme Miji kuću i imanje zbog toga što nema djece, a on je prestar da obrađuje zemlju te zemlja propada. Logika kapitala je jednostavna: seljaci obrađuju zemlju, njihova roba ide na tržište i država od toga ima profit. Interes koji uređuje odnose likova u priči je prije svega ekonomski. Scena kao preslikana iz Foucaultovih objašenja represivnog aparata:

 

(…) diže ga spa’ija sa starog kućišta i naseli njegovu starevinu nekakva Ličanina. Žao je to, prežao bilo pokojnom Miji, ama, šta je mogo! Spa’ija i sud tražili su da se preseli, jer nije imao čeljadi da obrađuju ziratnu zemlju, a to je šteta, rekoše mu dolje u sudu, i za spa’iju i za carevin… (Kočić 1978)

 

Foucault tvrdi da je Država neodvojiva od ekonomskog interesa, da se njeni postupci uvijek, u konačnici, svedu na posjedovanje novca i prostora. Ono što je zanimljivo u pripovijeci jeste način na koji se dešava oduzimanje imovine. Kao lajtmotiv pojavljuje se rečenica: Moraš, jer te zakon goni; ne gonimo te mi (…) (Kočić 1978), kojom policajci odgovaraju na Mijine molbe. Ovo je paradigmatski primjer načina na koji Moć djeluje. Tzv. represivni aparat čine ljudi zarobljeni u svoju funkciju, bez slobode da biraju svoje postupke i često u situaciji da rade suprotno od svojih želja. Foucault govori o dvije vrste represije: direktnoj i indirektnoj. U tom smislu Mijo bi bio žrtva direktne represije – on je fizički istjeran iz svoje kuće. Policajci su žrtva indirektne represije, jer njihovim ponašanjem Država modelira za svoje potrebe na način da ih uvjeri da je ono što je u interesu Države i u njihovom interesu, tj. da onda kada izvršavaju zadatak od kojeg objektivno nemaju nikakvog interesa, naprotiv, kao Mijini prijatelji oni nevoljko vrše svoju dužnost, da tada služe jednoj višoj svrsi od koje, u konačnici, svi imaju korist. Ključna riječ u navedenom citatu jeste zakon. On je osnovni mehanizam pomoću kojeg Država funkcionira: Ali moć se ne sagledava „piramidalno“, kroz njene nosioce i simbole, nego, sve istrajnije kao „mreža (vladanja) koja funkcioniše unutar jednog društva i čini da ono funkcioniše (Lešić 2006). Zakon se u pripovijeci otkriva kao nešto nadređeno svima, kao mreža vladanja koja postoji per se, i koja uređuje sve odnose. Policija, vlast, knez, spahija, kralj – to su samo simboli i nosioci – funkcije. Oni imaju onoliko Moći koliko je u interesu Države da imaju u tom momentu. Dalje, u pripovijeci, Mijo se sukobljava sa popom i knezom:

 

– ‘Rišćanine, ne uplići se u moje stvari, jer će nas, ikone mi, svukud biti! Nikom neće valjati!… Ti znaš – Sveto pismo kaže: „Jedno stado i jedan pastir“ – ljutio se pop na pokojnog Miju (Koćić 1978).

 

– Mijo, ne uplići se u moju dužnost! Jesi li ti ‘vođe gospodin prijestolnik ili sam ja?! – pito ga namrgođeno knez.

 (…)

– Ja ti kažem, Mijo, ne miješaj se u moju službu, jer ovoga mi carskog mura biće svašta! (Koćić 1978).

 

Citati su potvrda da Moć dolazi od funkcija, dok se one vrše u skladu sa interesima Države. Onog trenutka kada Mijo savjetuje narod, pop gubi svoju funkciju, a time i Moć. Foucault tvrdi da svaka funkcija teži samoodrživosti, i da jednom, kada je osoba prestane vršiti, druga je mijenja, funkcija ostaje ista. Funkcija popa jeste da uči religiji, a kneza da govori o zakonu, i ako Mijo to radi onda su te funkcije nepotrebne. Zbog toga pop i knez napadaju Miju – da očuvaju svoju poziciju. Pripovijetka završava tako što Mijo odlazi iz sela sa unukom da se žali u Beč, ali gine u mećavi. Ovako skončava otpor jednog od Kočićevih junaka u borbi sa Moći. Njegovi likovi nisu pobjednici, već borci: – Selo je podiglo biljeg svojoj Slatkoj Duši. (Kočić 1978).

Nezaobilazna pripovijetka, kada je riječ o otporu Kočićevih likova jeste Mrguda. Nama je od početka pripovijetke jasno da je Mrguda pod pritiskom grada zbog svoje seksualnosti. Djevojke se ne smiju nalaziti s momcima, a svoje tijelo moraju čuvati za brak. Kako je Kočić Mrgudu okarakterisao kao snažnu djevojku tijelom i karakterom, djevojku jake volje i ponosa, ona se suprotstavlja kolektivnom mišljenju i izdvaja se kao individua spram tog kolektiva, koja ga svojim postupcima kritzira. Ali Kočić pokazuje da se na ovakvim mjestima ne može biti do kraja individua i da i najjače osobe podpadaju pod utjecaj dekadentne sredine. Foucault u knjizi Istorija seksualnosti govori upravo o ovakvom problemu, i o tome koliko je za Moć bitna kontrola seksualnosti. Religijske institucije su, da bi kontrolirale seksualni nagon imenovale seks grijehom. Također, obrazovno-odgojne institucije, definirajući poželjno i nepoželjno ponašanje vrše kontrolu seksualnosti. Foucault ovakav nadzor poredi sa Antikom u kojoj nije bilo kontrole seksualnosti u ovom obliku. Čovjek je mogao imati odnose sa muškarcem, ženom ili dječakom. Etika se prilagođavala erotici, pa je sve što je bilo tjelesno bilo i normirano. Jedan od bitnih aparata kontrole seksualnosti je moral, koji je ponovo religijski filtriran, i to je dominanta propovijtke Mrguda. Tada govorimo o dvjema vrstama kontrole – unutrašnjoj i vanjskoj. Vanjski oblik kontrole se ostvaruje tako što pojedinac gubi svoj status u društvu te je zbog toga tretiran kao otpadnik. Društvo ga smatra nepoželjnim, manje vrijednim: Neka si ti krezuba babetina, a si i poštena žena, a ona je kopilskog soja. U njezinom se plemenu kopilad rađaju. Ja bi’ se svojom djecom, drugo, zaklela da je i Mrguda kopile (Kočić 1978). Unutrašnji oblik kontrole je posljedica vanjskog, ali je mnogo jači, jer je teže uočljiv, a time je efikasniji. Svako od nas posjeduje određen moralni kod koji se uvijek oslanjaja na vrijednosti i očekivanja društva. Duboko u nama rađa se ideja da je ono što radimo pogrešno. Ovakvu vrstu kontrole nazivamo unutrašnjom, ili indirektnom kontrolom: Ne valja, to što sam pomislila! To je griješno i bogu dragom mrsko. Bože, što si me ‘vaku stvorio? Što će mi ova snaga i vatra? Prokleta krvi, što me tako mučiš? (Kočić 1978). Kada smo izvršili fukoovsku analizu postalo nam je jasno da se Mrguda nije ubila, kao ni Ana Karenjina – one su ubijene od strane Moći. Foucault tvrdi da je seksualnost način na koji mi spoznajemo vlastiti identitet, i da je upravo zbog toga potrebna kontrola seksualnosti. Ona se u tom slučaju javlja kao kontrola identiteta, i dok ona postoji ono što Foucault naziva slobodnim čovjekom ne može postojati.

U pripovijeci Mračajski Proto, Proto je pop koji mrzi ljude zbog toga što je bio žrtva turskih mučenja, a otkako je „Švabo“ došao nije se ni pojavljivao na sudu. S jedne strane imamo lika koji je žrtva Moći, pri čemu se vlast tretira kao zloduh koji zaposjedne i uništava tijelo – zemlju, narod. Vlasti se smjenjuju i svaka od njih ugnjetava i teroriše do te mjere da u čovjeku uništi sve ono što je ljudsko. Na taj način se Kočićeva kritika gradi na prvom sloju analize i prožima kroz cjelokupan njegov opus (vidjeli smo sličnu situaciju kod policajaca koji hapse Miju u propovijeci Grob Slatke Duše). Drugi nivo značenja jeste taj da Proto kao lik se može posmatrati kao personifikacija religijske Moći: neko ko bi trebao predstavljati sveto, božije, duhovno, sakralno, zapravo predstavlja sve suprotno – mržnju i gađenje prema svemu što je ljudsko. Na tom nivou nam Kočić pokazuje kako je vlast mizantropska, prema ljudima se odnosi sa gađenjem i mržnjom, a jedini koji joj valjaju su oni koji joj služe, dok joj služe: Puška grmnu, pas skiknu! – Tako! Kad Protu ne znaš čuvati, koji s tobom zalogaj bratski dijeli, a ti sad nosi pozdrav u pako starom Džibukardi! (Kočić 1978).

Kritika religijskog oblika institucije Moći najočiglednije se vidi u nizu propovjedaka koje govore o Simeunu đaku (Zulum Simeuna Đaka, Mejdan Simeuna Đaka, Istiniti zulum simeuna Đaka, Iz staroslovenske knjige Simeona Đaka i Rakijo, majko!). Simeon Simeun Pejić Rudar, đak je manastira Gomjenice na Krajini, predstavlja epski koncipiranog junaka koji uz čašicu rakije priča o svojim epskim dostignućima, pobjedama i uspjesima. U knjizi Disciplina i kazna: nastanak zatvora, a i dijelom u knjizi Historija ludila u doba razuma, Foucault se bavi pitanjem toga kako se koncipira kapilarni sistem Moći, i dolazi do zaključka da se radi o diskurzivnim praksama, koje će nama biti korisne da objasnimo lik Simeuna đaka u dvjema pripovjetkama: Mejdan Simeuna đaka i Rakijo, majko!. Nama u ovom dijelu nije bitno ono što je Foucault direktno govorio kroz svoje meditacije o Moći, Vlasti, Kontroli, Sistemu itd, već onaj dio njegovih učenja koji su novi historicisti preuzeli kao temeljni za poimanje prošlosti i shvatanje principa na kojima se prošlost kreira u društvenoj svijesti. Lešić o ovome misli sljedeće: U stvari, njihova vizija historije je suštinski određena fukoovskom idejom Države kao svemoćne sile koja snagom svoje „diskurzivne prakse“ sve drži pod panoptičnom kontrolom (Lešić 2006).

Osnovna teorijska pitanja koja postavljamo u vezi ovih pripovjetki (a i cijelog ciklusa o Simeunu đaku) jesu: Šta je historija, kako ona nastaje i koji je njen odnos sa Moći? U pripovjeci Mejdan Simeuna Đaka ljudi u kafani razgovaraju o Simeunu i pitaju se: što Simeuna ne zaklauđeriše? (Kočić, 1978). Potom počinju navoditi niz mana koje Simeun ima: loša narav, mnogo pije itd.:

 

– ako Simeun nije popio do sada toliko rakije da bi se na njoj, kad bi se puštila kroz badanj, moglo samljeti dvadeset ulčeka sirove zobi!

(…)

– Ćud je njemu njegova kriva, ćud! On će šjeđeti s tobom, razgovaraće se, bratsju će se ljubiti i grliti, onda će skočiti i podvrisnuti: „Stoj! Budi mene miran! – pa će te na mrtvo ime isprebijati, ako je jači – Krošto, zašto, to nek sami bog zna (Kočić 1978).

 

Tu se već u prvom dijelu pripovijetke javlja svijest o lažnom junaku, nekome o kome su ispričane tolike priče, a on se djelima pokazuje kao manje vrijedan svoje reputacije. Nakon toga možemo posmatrati kako Moć reaguje u slučaju da se diskurzivna praksa koju je ona nametnula počne urušavati:

 

– Ama, vi se nešto zagovorili o Simeunu i o starim klauđerima, pa čusmo… Ne da nam spavati… te dođosmo da… – zapleće otac Sopronija.

(…)

– Šta vi to pričate o meni? – učini se Simeun, kao da i ne ču, što onaj u mraku reče.

– Zbilja, brez šale, šta vi to pričate o mom Simendašu, o mom starom deliji i branitelju ove obitelji i ove naše svete ćabe? (Kočić 1978).

 

Dakle, imamo likove koji urušavaju monumentalnu sliku Simeuna đaka, i imamo reakciju institucije Moći koja se javlja da zaštiti historijsku sliku koju je kreirala. Da bismo bolje analizirali ovu pripovijetku spomenut ćemo Louisa Montrosa, njegov pogled na historiju i težnju da se ustanovi kako historičnost tekstova, tako i tekstualnost historije:

 

Pod „historičnosću tekstova“ podrazumjevam kulturnu specifičnost, socijalno utemeljenje svih modaliteta pisanja – ne samo onih tekstova koje kritičari izučavaju već i tekstova unutar kojih ih izučavaju. Pod „tekstualnošću historije“ podrazumjevam, prvo, da mi nemamo pristupa punoj i autentičnoj prošlosti, živoj materijalnoj egzistenciji, neposredovanoj opstalim tekstualnim tragovima društva o kojim je riječ – tragova za čiji opstanak moramo pretpostaviti ne da se samo dogodilo već i da je posljedica složenih historijskih procesa prezervacije i eliminacije; a drugo, da su ti tekstualni tragovi i sami podložni naknadnim tekstualnim posredivanjima kad se i konstituiraju kao „dokumenti“ na kojima historičari zasnivaju svoje vlastite tekstove zvane „historije“ (Montrose 1989).

 

Montrose nam je ovdje bitan sa svojim pojmom tekstualnost historije. Kako on tvrdi u citatu, historija nije konkretna, ona je skup činjenica koje konstruišu historičari, a koje se mogu interpretirati kao i bilo koji drugi tekst. Oni se, svakako, konstruiraju na osnovu „tragova“, ali se isto tako na osnovu tih tragova može konstruisati više različitih historija, tj. više različitih historijskih „istina“. Ako historiju poimamo kao tekst, kao što Montrose predlaže, jasno nam je zbog čega Foucault tvrdi da je za Državu bitno da diskurzivne prakse drži pod panoptičkom kontrolom. Historijom, tj. poimanjem historije se daje legitimitet institucijama Moći, te, ukoliko bi se historija deepizirala, te institucije ne bi imale legitimitet da djeluju na sebi svojstven način. U primjeru naše pripovijetke, radi se o mitu o Simeunu đaku, koji je po priči koju Moć konstruira kao historijsku istinu, spasilac, heroj, osloboditelj, branilac, da bi se dala moć instiruciji kojoj on pripada – crkvi. Onda kada se ova priča deepizira i Simeun biva otkriven kao nasilnik i pijanica, instirucija Moći gubi svoj kredibilitet i ne služi svojoj svrsi u Državi, bitnije – gubi moć. Zbog toga se šalje represivni aparat da zaustavi deepizaciju i utvrdi mit o Simeunu, te ga oblikuje onako kako njemu odgovara. U propovijeci Rakiji, majko! Simeun hvali rakiju kao nešto što je pomoglo u mnogim bitkama da se ohrabri narod. Za tu pripovjetku je karakteristično upravo ono što Montrose potencira u svom eseju – da je historija u svijesti čovjeka, i da je podložna interpretaciji i izmjeni kao i bilo koja priča – ona je tekstualna. Zbog toga Simeun priča o izmišljenim pobjedama i herojstvima, što se poima kao historijska istina, a čime se opet daje legitimitet, ne samo njemu kao liku, već i instituciji kojoj pripada, a time i fukoovski definiranoj Državi: Pri tome je uloga diskurzivne prakse veoma velika, iako ona nije represivna na neposredan način (kao što su to sudovi i kaznene ustanove). Jer, djelujući na govor i mišljenje svakog pojedinca, vladajući diskurs pounutarnjuje kontrolu Države, pretvara je u „unutarnju cenzuru“, pa Državi nije porebno da svoju kontrolu neprestano izvana nameće (Lešić 2006).

Od cijelokupnog Kočićevog opusa o pripovijetki a kasnije i drami Jazavac pred sudom je najviše napisano, te ćemo se ovdje truditi da zaobiđemo ono što je već ustanovljeno i više puta ponovljeno a tiče se satire kao pružanja otpora vlasti, jazavca kao metafore vlasti (austrougarske), jezika koji je u službi detronizacije. Svakako da se otpor prema institucijama Moći vrši na svim tim nivoima, kao što smo ustanovili i u prethodnim Kočićevim djelima. Pored otpora, o kojem je u kritici često bilo riječi, nama je zanimljiva interpretacija Moći u ovoj pripovijeci, način na koji Kočić poima Moć, Državu, Vlast , Kontrolu i Sistem, te ukazuje na njenu slojevitost. Prva instanca na koju se David odlučuje, uz pomoć svoje „učevne“ žene, jeste njihov mali, seljački sud. Ona ga opominje da ne ide u okrugli, carski sud, za koji on smatra da je Moć. Ali ubrzo čitalac shvata da sudac nije Moć, i tada se kao Moć otkriva nešto što je iznad suca – zakon. To shvata i David: otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš, da ja ne znam, da ovaj vaš car ima za svašta zakon? Zna to David zna (Kočić 1978). Ako jazavca shvatimo kao metaforu za vlast, kao razarača kojeg neko tuži, a vlast je jedan od oblika Moći, šta nam Kočić govori? Da li se vlast može tužiti? Da li za vlast vrijedi zakon? Jer, kao i jazavca, zakon štiti vlast od čovjeka, ali ne i čovjeka od vlasti. U drugu ruku, zaključujemo da je Moć nešto daleko apstraktnije od policije, suda, suca, zakona, cara itd. Sve ove instance se ponašaju kao instrumentarij Države koja mijenja imena i oblike, mijenja ljude na svojim funkcijama i, kako nas to Kočić uči, uprkos našem zadivljujućem otporu, sve nas nadživljava:

 

David: Šuti, vuzle jedno vuzlasto! (Isprisi se, zatrepta očima u kojima zasvijetliše suze neizmjerne mržnje i pakosti). Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato čudnovat, što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu! (Svi ga gledaju zabezeknuto.) Zbogom, jazo! Zbogom, gospodini moji! Zbogom i ti, vuzle jedno vuzlasto! S bogom ostajte svi i ne zamjer’te na eglenu. (Kočić 1978)

 

Pripovijetka skončava emotivnim govorom Davida koji je ismijao sud, i pokazao da je on bolji i jači od suda – ali time nije ništa dobio. Otpor Kočićevih likova jeste za pohvalu, bilo da se radi o samoubistvu, ismijavanju, borbi (Jablan), pokušaju deepizacije, ali nam Kočićevo djelo, kao i biografija, šalje jasnu i jedinstvenu poruku – Moć niko nije pobijedio. Zaključujemo da smo Moć definirali kao apstraktan sistem sa svojim funkcijama i institucijama, te da se pojedinac može boriti sa institucijama, i ljudima koji su na funkcijama, ali ne i sa Moći. Upravo zbog toga Kočićevi likovi gube bitku, i nihov otpor, koliko god da je inspirativan, u konačnici je uzaludan.

 

Literatura

Kočić 1978: Kočić, Petar. Pripovijetke. Zagreb: Mladost, 1978.

Butler 2010: Butler, Thomas J. Između Istoka i Zapada Tri bosanska pisca buntovnika: Kočić, Andrić, Selimović. – Duh Bosne, 5/4, 2010

Lešić, Kapidžić-Osmanagić, Katnić-Bakaršić, Kulenović 2006: Lešić, Z., H. Kapidžić-Osmanagić, M. Katnić-Bakaršić, T. Kulenović. Suvremena tumačenja književnosti. Sarajevo: Sarajevo Publishing 2006.

Montrose 1989: Montrose, Louis. The Poetics and Politics of Culture. u: The New Historicism. New York: Routledge, 1989.

Fuko 1997: Fuko, Mišel. Nadzirati i kažnjavati: nastanak zatvora. Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1997.

Fuko 1980: Fuko, Mišel Istorija ludila u doba klasicizma. Beograd: Nolit, 1980.

Fuko: Fuko, Mišel. Seksualnost i moć: izlaganje na konferenciji (s francuskog preveo Mario Kopić)

Deretić 1983: Deretić, Jovan. Istorija srpske književnosti. Beograd: Prosveta, 1983.

Arežina 1978: Arežina, Duško. Petar Kočić Pripovijetke. Zagreb: Mladost, 1978.

Lazarević 1997: Lazarević, Predrag. Kočićev hrišćanski ekspresionizam. Cetinje: Svetigora, 1997.